• Početna
• Povijest

Tržnica na Poluotoku, zajedno s Ribarnicom, odavno se svrstala među nezaobilazne oznake zadarskoga urbanog identiteta. Na jednoj strani, korijeni joj sežu duboko u povijest, sve tamo do rimskoga Foruma, a na drugoj strani javlja se kao preteča današnjih društvenih mreža i njihov konkurent, kao mjesto na kome se svakodnevno prenose informacije, lajka i formira svojevrsno kolektivno zadarsko pamćenje.

Kao na Četiri kantuna, tako se i na Tržnici najbolje može naslutiti kako grad gradom ne čine zgrade već građani. Zar bi drukčije neki od dobro poznatih likova s tog prostora već završili u literaturi. Slavko Govorčin objavljuje 2007. godine cijeli Libar o Žmaku, nekoć popularnom (pre)prodavaču na Ribarnici, a Drago Marić, 2019. godine, svrstava ništa manje popularnu Vuku, „čuvaricu najurednijeg gradskog javnog nužnika u Zadru“, u svoje „Memorabilije o Gradu i zaleđu, njegovim ljudima i događajima“.

No ono što je Ante Brkan, veliki zadarski i svjetski majstor fotografije, zabilježio svojom kamerom na zadarsoj Tržnici, od 1953. do 1981. godine, prava je oda tom kultnom gradskom prostoru. Bilo je dostatno, 2009. godine, izložiti samo 46 snimaka, pa vidjeti kako Brkan inzistira „na dubljem, skrivenom značenju“ i kako je „dokumentarna elokvencija njegove novinske fotografije kadra (…) potaknuti cijeli niz verbalnih asocijacija. Od onih o protoku vremena i njegovim mijenama, do onih o ljudima i ritualnom načinu trgovanja. Gradske kroničare posebno će uvjerljivo podsjetiti kako je dipl.inž.arh. Josip Budak uspio od hrpe ruševina organizirati skroman urbani prostor“.

Da, ta je Tržnica (zajedno s Ribarnicom) izmijenila izgled početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Ali ne i duh! Čuva ga i njeguje sve tamo od Srednjeg vijeka, kada je svoj karakter počela formirati na prostoru bivšega rimskog Foruma, ondašnjoj Kampi, kasnije Zelenom trgu (točnije Trgu zeleni, Piazza dell´erbe). Istina, povjesničari su utvrdili kako su se u doba mletačke uprave gradske tržnice nalazile na četiri mjesta. Na današnjem Narodnom trgu prodavala se roba iz Ravnih kotara: žito, sijeno, drvo za loženje, koža, maslac i sir! Sve je to kasnije preseljeno u Varoš, gdje je podignuta nova loža, nazvana Pile. Na Kampi se nudila riba (kasnije na Novoj obali) i proizvodi s otoka: zelje i perad. Prodavalo se i ispred crkve sv. Krševana i sv. Ivana (u Varošu).

Tržnica svih zadarskih tržnica, pak, bila je ona na Kampi (Zelenom trgu). Neponovljiv šarm toga prostora, njegove šarolike palače, labirinti romantičnih prilaza, slikovit glavni ulaz s gata na Novoj obali preko Trga Laurana, sve se to stoljećima taložilo i postupno kristaliziralo u iznimnu urbanu ljepotu. Pariški putopisac Pierre Bauron oduševio se, 1888. godine: „Kakva graja i kakvo šarenilo. Na trgu vlada jezična konfuzija. Kupuje se i prodaje na svim mogućim narječjima“.

Nažalost, katastrofalno anglo-američko bombardiranje Zadra u Drugom svjetskom ratu sravnilo je sa zemljom Kampu i sve oko nje. Tržnica se privremeno preselila na Pet bunara, dok joj inž. Budak nije, 1952. godine, uredio današnji prostor. No znakoviti ostaci zadarskoga urbaniteta i ovdje štite duh Tržnice. Još se vidi gdje je bila crkva sv. Marije Velike, porušene 1570. godine, kapela sv. Roka i fasada nedovršene crkve sv. Šimuna iz 1600. godine, a na drugoj strani ogradni zid s kruništem romaničke palače Pasini.

Sve u svemu, Ante Perković je mogao, 2006. godine, ustvrditi u publikaciji „Volite li Zadar?“ kako „šarenije, bogatije, življe i zdravije (tržnice) od zadarske teško je naći u blizini“ te kako umirovljenici osjećaju potrebu „da baš na tržnicama temelje društveni život svojih srebrnih godina“!

Zahvaljujemo voditeljici Galerije umjetnina, Neveni Štokić, g. Abdulahu Seferoviću, g. Ediju Magazinu te djelatnicima Narodnog muzeja koji su nam ustupili svoje fotografije i tekstove.